Međunarodne institucije koje su osnovane za vreme ili neposredno nakon drugog svetskog rata postavile su osnove za prosperitet koji danas u velikoj meri uživa veći deo sveta. Da bi finansijske institucije bile u stanju da nezavisno funkcionišu, neophodno je da imaju sopstvene izvore prihoda.
Konačno se može zaključiti imajući u vidu ogroman jaz između najbogatijih i najsiromašnijih zemalja sveta da su ovakve institucije svakako veoma dobrodošle. Zahvaljujući njima dohodak per capita nerazvijenih zemalja se povećava i nema sumnje da su međunarodne finansijske institucije u poslednjih pedeset godina, prešle put od garanta stabilnosti svetskog finansijskog sistema, preko spasioca zemalja poverioca i dužnika, tokom svetske dužničke krize (osamdesetih godina), do konačne uloge svojevrsnog savetnika i finansijera procesa tranzicije u post-socijalisitičkim zemljama (tokom devedesetih godina).
Međutim kao što sam rekla na početku rada postoji i druga strana medalje, kreditiranje od strane medjunarodnih institucija povlači za sobom i savremenu ekonomsku kolonizaciju. Ovakav vid kolonizacije je veoma izražen u zemljama u tranziciji a naročito u afričkim državama gde se nacionalni resursi iskorištavaju nekontrolisano i na štetu te države, ali zbog velikog dufa ili pak nemogućnosti vraćanja istog te države nisu u stanju da se bore protiv ovakvog iskorišćavanja.