Organizaciona struktura je, pre svega, sociolološka kategorija tako da je razumljivo da, i pored kontinuiranog toka njene “evolucije” ona predstavlja stabilan i inertan sistem koji se teško menja. Razlog za to, pored urođenog ljudskog otpora promenama, je i njen, u velikom stepenu, podsvestan karakter s jedne strane i, sa druge, ĉinjenica da je organizaciona struktura ujedno i deo procesnog filtera tako da sama sebe brani od promena ignorišući ili deformišući u znatnoj meri informacije iz spoljnjeg sveta koje mogu biti indikatori potrebe za njenom promenom.
Međutim strategija preduzeća ili kompanije predstavlja osnovnu okosnicu razvoja, te samim tim organizacione promene predstavljaju propratni efekat ako dođe do promene strateških planova u preduzeću. Ove promene najčešće su ulovljene promenama u sociološko ekonomskim sferama društva i neosporno dovode i do promena u sakoj orhanizacionoj stukturu. Današnja ekonomska kriza jedna je od oĉiglednih pokazatelja strategijskih promena velikih korporacija, koje se usresređuju na održavanje svojih pogona u funkciji povećavanjem npr. učešnja mašina u odnosu na ljudstvo, ili pak strategije ekološkog imidža itd. koje sa sobom uvek nose i velike strukturalne promene u samim korporacijama. Ovakvi događaji veoma su intezivni i ĉesto frustrirajući za sve koji uĉestvuju u organizacionoj strukturnoj promeni jer postoji mogućnost da budu otpušteni ili pak pomereni na drugo radno mesti ili u drugi grad ili pogon. Kako je ĉlovek emocionalno i socijalno biće ovakve promene izazivale su a i danas izazivaju socijalne nerede ĉak i u razvijenim ekonomskim državama.
Ne sme se pak zaboraviti da strategijske promene predstavljaju osnovu razvoja preduzeća i da bi se bez takvih promena i bez praćenja generalne ekonomsko - socijalne situacije korporacija ili preduzeće veoma brzo našlo u problemim, te samim tim i mogućnosti zatvaranja, što je veoma ĉesta pojava, danas, kod kompanija koje nisu uspele da se prilagode novonastaloj situaciji i izvše organizacione korekcije.
Međutim kao i u svakoj drugoj pojavi, uticaji ova dva segmenta preduzeća su obostrani, tako da se može manifestovati i obrnut kontekst, bolje reĉeno da se inovacijama u organizacionoj stukturi stvori mogućnost za novim strateškim planovima, tj. u ovakvim inovacijama strategijski menadžer može iznaći naĉin kvalitetnijeg ili novog naĉina pristupu tržištu i novim mogućnostima inovativne organizacione stukture.
Na kraju može se reći da je uzajamno delovanje ova dva odeljka neosporno i nerazdvojivo. Strategiju preduzeća nemoguće je ostvariti bez odgovarajuće organizacione strukture jer bi se na „svakom koraku“ nailazilo na nuspojave te samim tim i na dodatne troškove i kašnjenja, a organizacina struktura bez jasne i zacrnate strategije rada, razvoja i programa potpuno je beskorisna.