Malina (lat. - Rubus idaeus) je biljka porodice Rosaceae. Poznata je od davnina kao lekovita biljka. Zovu je još i himber (od njem. - Himbeere).Višegodišnji žbun sa uspravnim, zeljastim stablom. Listovi složeni od 3-7 listića, dlakavi. Cvetovi beli sa dugačkim cvetnim drškama, sakupljeni na vrhovima grana ili u pazuhu listova u grozdaste cvasti. Plodovi su mnogobrojne koštunice koje su spojene razraslom, sočnom cvetnom ložom crvene, ređe žute boje.Malina je trajna biljka grmastog oblika. U prvoj godini izbiju do 2 metra visoke mladice, koje do zime odrvene. U drugoj godini ove mladice razgranjuju se, cvatu i donose plod. Stabljika je okrugla i obrasla cekinjastim bodljama. Listovi su neparno perasti, sastavljeni od 3 do 5 listica koji imaju dugacku peteljku. dok su listovi sa strane skoro sedeci na peteljci. S gornje strane listovi su svetlozeleni, a s donje strane pokriveni gustim dlakama. Po rubu su pilasto nazubljeni. Cvetovi su bele boje i pravilni,. Plod je crven i socan, nalik kupini; ima upodan miris i sladak ukus. Listovi, takodje, ugodno, ali slabije, mirišu..
Postoji legenda koja kaže da je latinsko ime maline - Rubus Idaeus - izvedeno od planine Ida u Turskoj gde su je otkrili grčki bogovi i tako joj dali ime. U to vreme malina je korišćena u medicinske svrhe mnogo više nego kao hrana, a bobice nisu bile kultivisane već brane u divljini. Skupljali su ih i stanovnici Troje, kao i ljudi iz naselja u podnožju planine Ida u vreme Isusa Hrista. Zapisi o pripitomljavanju su pronađeni u 4 veku u spisima Paladiusa, Rimskog poljoprivrednika, a semenke su pronađene i u rimskim utvrđenjima u Britaniji. Tako su najverovatnije Rimljani raširili kultivaciju maline širom Evrope.
U svetu se godišnje ukupno proizvede oko 420 000 000 tona voća, od čega na malinu otpada 330 000 tona ili 0,076 %. Tako je u svetskim razmerama malina je retko voće. Sa druge strane malina ima veoma značajno mesto u poljoprivrednoj proizvodnji Srbije. Veliki broj površina nalazi se pod zasadima ove kulture a Srbija je veliki izvoznik ove kulture i po tome je poznata.
Druga poznanica vezana za Srbiju je i zeolit. O njemu se u Srbiji mnogo govori ali ne postoji aktivan rad na i sa ovim elementom, što bi trebalo da se promeni u budućnosti. Zeoliti su mikroporozni, aluminosilikatni minerali koji se najčešće koriste kao adsorbensi (imaju sposobnost da usvoje neku materiju u svoju strukturu). Zeoliti imaju poroznu strukturu koja može da usvoji natrijum, kalijum, kalcijum, magnezijum, ali i teške metale koji mogu biti toksični za organizam: živu, olovo, uranijum. Prirodni zeolit nastaje kada vulkanske stene i pepeo dođu u kontakt sa alkalnim podzemnim vodama. Zeolit iz prirode nije dovoljno čist za ljudsku upotrebu, jer sadrži i minerale, metale, kvarc, te se zato prečišćava da bi mogao da se koristi kod ljudi. U poljoprivredi se koristi kao melioranti u poboljšavanju kvaliteta zemljišta, plodnosti, vodene i vazdušne propustljivosti, sposobnosti upijanja i zadržavanja vode u zemljištu. Obezbeđuju izvor laganog ispuštanja potaše i azota prema potrebama biljaka. Ova osobina razvija korenski sistem biljaka i ublažava sušne cikluse. Zato se široko primenjuje u ratarstvu, povrtarstvu, voćarstvu, vinogradarstvu kao organomineralni supstrat za stimulaciju rasta, povećanje roda kultura, uz smanjenje troškova. Zabeleženi su primeri povećanja roda žitarica do 20%, kukuruza do 26%, šargarepe do 63% dok je povećanje roda kod maline, koja je interesna sfeta ovog rada, od 20 do 55%.