Sagledavajući rad možemo uvideti da je pozorišna kultura dalekog istoka u znatnoj meri drugačija od one koju mi poznajemo. Postoji drastična razlika u pristupu glumi, načinu odevanja, muzičkoj podlozi i u sceni uopšte.
Kroz rad se može uvideti da je pozorište Japan vremenom formirano prema potrebama narodnih masa, te je tako od No drame odvojeno kabuki pozorište, kome su mogli prisustvovati i ostali građani a ne samo vladati.
Ovaj trend se nastavlja i danas. Iz Kabukija se u skorije vreme izdvojio novi, moderni žanr: „lako pozorište“ ili „pozorište za mase“. Kao što je i sam kabuki bio u početku, taišu engeki je usmeren na „prosečnog čoveka“, i bez imalo pretencioznosti daje do znanja da je tu samo da zabavi. Zbog toga su cene karata relativno jeftine u odnosu na tradicionalno pozorište. Taišu engeki ne pretenduje da bude proglašen „visokom umetnošću“, niti da se bavi dubokim, filozofskim temama. Ples se izvodi uz savremenu muziku u stilu pop balada, scena je nakićena, menja boju i koristi blještave svetlosne efekte, kostimi i šminka ekstravagantni, ples inkorporira elemente kabukija ali ga se slabo pridržava. Prelepih našminkanih momaka je više nego ikad: imaju status „slavnih ličnosti“ i iza sebe imaju nebrojeno fanova, mahom adolescentnih devojaka.