Prevencija je obično znatno korisnija kada se sprovodi na nivou društva u celini ili na novou grupe pojedinaca, nego individualno. Slično, donošenje strategije za preventivni rad u zajednici često je funkcionalnije nego rad na pojedinačnim slučajevima. Pojam "zdravo društvo" objedinjuje niz principa, koji strateški zadovoljavaju potrebe svih članova zajednice, te im omogućuje da budu zdraviji i sretniji. Budući da se za decu često govori da su upravo oni naša "budućnost", izrazito ih je bitno razmotriti kao važne članove zajednice, razmotriti njihova prava i potrebe. Jedan od načina kako to učiniti je operacionaliziran u izreci "mens sana in corpore sano".
Termin "kineziologija" obuhvaća telesno vežbanje u širem smislu: sport (težnju postizanja maksimalnih motoričkih dostignuća); rekreaciju ("sport za sve", tj. bavljenje aktivnostima koje mogu formalno nalikovati ili biti sadržajno jednake sportskima, ali im je glavni cilj kvalitetno provodenje slobodnog vremena i očuvanje zdravlja, a ne maksimalna postignuća); kineziološku edukaciju (sticanje temeljnih motoričkih znanja – nastava telesno-zdravstvene kulture na raznim nivoma školovanja); kineziterapija.
U predškolskom razdoblju nema organiziranog bavljenja kineziološkim aktivnostima, a uključenje u neku granu u užem smislu sportske aktivnosti najčešće se sprovodi u petoj ili šestoj godini deteta.
Što se tiče fizičkog razvoja, najbrži je u prve dve godine, tj. dete najviše raste u visinu i povećava težinu. Dete najpre ostvaruje koordinaciju pokreta velikih skupina mišica, pa je stoga potrebno da su detetove igraćke velike. Psihićki razvoj deteta je usko povezan s njegovim fizičkim razvojem kada u nervnom sisitemu nastaju strukturne promene koje su povezane s promenama u strukturi ponašanja.
U razvoju motorike deteta karakteristično je da ono u samom početku reaguje na podražaj celim telom. Za daljnji razvoj motorike deteta, najvažnije je sazrevanje i učenje (vežbanje), što ima za posledicu samostalno kretanje u okolini. Od treće do šeste godine dete traži igru u društvu s drugom decom, jer je ono društveno biće, a igra je nagonska potreba za kretanjem. Igra je svakako najvažnija aktivnost detetova u tom razdoblju, kroz koju se oslobada i višak energije, nakon čega se postiže mirnoća tela i duha. Igrom se razvija i usavršava motorika, mišici, intelektualne funkcije, a pogotovo društveno ponašanje. Osim što se deca igraju, vrlo se često medusobno takmiče, ali i sarađuju.