Osnova likovnog dela je pre svega tačka. Iz tačke povlačenjem olovke ili četkice formira se linija a iz linije crtež ili slika. Kako kod čoveka postoji potreb za uspostavljenjem simetrije, koja je usko vezana sa prirodom čoveka, posroji niz pravila kojima se moeže definisati simetričnost jednog umetničkog dela. Simetričnost se definiše kompozicijom slike. Kompoziciju slike sačinjavaju koncept ili ideja, materijal kojim se ostvarena ideja, format na kojem se komponuje, likovni elementi kojim se ostvaruje kompozicija. Kompozicija ima i nekoliko glavnih likovnih elementa prema rasporu na povšini i to vertikalni, horizontalni, dijagonalni, kružni, piramidalni i slobodna kompozicija.
Horizontala ili horizontalna kompozicija ima objekte raspoređene tako da prate horizontalnu osu. Na postmatrača deluje mirno i opuštajuće i koristi se da se najčešće za prikazivanje prostora.
Vertikala prati vertikalnu osu formata. Prikazuje rast ili pad. Koristi se pri prikazivanju visokih obekata, odiše ozbiljnošći, odlučnošću i autoritetom.
Dijagonala se poristi pri ostvarivanju žive kompozicije koja privlači pažnju i na kojoj se sugeriše pokret i određena napetost. Dijagonala služi za povezivanje određenih elemenata kompozicije.