Odnosi u osiguranju uređuju se ugovorom o osiguranju, a on reguliše sva prava i obaveze za određeni posao u međunarodnom prevozu robe. Subjekti ovog ugovora su: osiguravač, osiguranik i ugovarač osiguranja. Ugovorom o osiguranju obavezuju se ugovarači osiguranja da na načelima osiguranja plaćaju određeni iznos-premiju osiguranja i da je, ukoliko dođe do osiguranog slučaja, osiguravač obavezan da isplati osiguraniku ili nekom trećem licu naknadu, odnosno ugovoreni iznos.
Treba istaći dva bitna načelo karakteristično za ugovor o osiguranju, a to je načelo obeštećenja i načelo maksimalno dobre volje.
Po sklapanju ugovora osiguraniku se izdaje polisa osiguranja, tj isprava koja potvrđuje da je sklopljen ugovor o osiguranju, i pojavljuje se u različitim svojstvima, kao dokument različite pravne snage. Ona predstavlja formu ugovora o osiguranju, ali sama po sebi to nije. Ugovor o osiguranju je sklopljen kada polisu o osiguranju potpišu ugovorne strane i tada se polisa koristi kao dokaz, odnosno potvrda da je zaključen ugovor o osiguranju. Polisa osiguranja mora da sadrži osnovne elemente kao što su: ugovorne strane osiguranja, predmet osiguranja, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i vreme pokrića, svota osiguranja ili izjava da je osiguranje neograničeno, premija ili doprinos, datum izdavanja polise, potpisi ugovornih strana, bonus/malus i dr. Polisa glasi na određeno lice ili na donosioca, može se preneti na treće lice ukoliko to ugovorom nije isključeno. U osiguranju postoji nekoliko vrsta polisa: generalna, pojedinačna, uvozna, izvozna, pomorska i kopnena tzv. „engleska polisa“, devizna i dinarska, taksirana, netaksirana (valutirana i nevalutirana) i dr.
