Društvena moć se analizira sa različitih aspekata – ekonomskog, političkog, psihološkog i antropološkog. U sociologiji moć se pretežno odredjuje prema stanovištu Maksa Vebera: izgledi jednog čoveka ili više ljudi da sprovedu svoju volju u nekom zajedničkom delanju, čak i uprkos otporu drugih koji u tom delanju učestvuju.
Pojedinac može da nametne svoju volju drugima u zavisnosti od ličnih osobina, prirode moći i uspostavljenih društvenih odnosa. Moć se može ispoljiti u mnogim sferama društvenog života i skoro svim društvenim odnosima (porodica, škola, do države). Da bi se ostvarila moć potrebna su joj sredstva. Danas je društveni položaj jedan od najznačajnijih izvora moći. Inače, izvor moći može biti lične (karakteristike pojedinca) ili društvene prirode. Društvena moć manje proizilazi iz ličnih osobina, već je u većoj meri društveno zasnovana i struktuirana i sa tog aspekta je po pravilu i jače izražena. Društvena moć je, manje ili više, ustanovljen sistem nejednakih mogućnosti pojedinaca i grupa u donošenju relativno značajnih odluka. Kako moć proističe iz društvene struktuiranosti, Veber je smatrao da su klase, staleži i partije pojave raspodele moći u okviru jedne zajednice.
Marks polazi od klasne podele kao izvora moći, odnosno po njemu je ekonomska osnova i vlasništvo nad proizvodnim snagama temelj dominacije vladajuće klase. Potekla iz ekonomskih odnosa, ova moć se proteže i na ostale oblasti društvenog života (politika, zakonodavstvo...). Pored svojine, tj. bogatstva, postoje i drugi izvori moći. Vlast, kao izvor političke moći, je legitimna moć jer je institucionalizovana i obavezujuća i raspolaže sredstvima prinude. Izvori moći su i društvene ustanove, organizacije i društvene grupe, jer su od značaja za funkcionisanje čitavog društva. Najzznačajnije su države i političke organizacije jer je u njihovo delovanje ugradjena društvena moć zaštićena pravnim normama. Njihova društvena moć se manifestuje ne samo u sprovodjenju odluka, već prevashodno u prirpemi i donošenju odluka. Statusna moć je povezana sa društvenom struktuiranošću i potiče od mesta koje pojedinac zauzima u društvu. Jedan od oblika društvene moći je i autoritet, koji može proisticati iz ličnih osobina čoveka ili od položaja u društvenoj hijerarhiji. Možda najznačajniji oblik uspostavljanje društvene moći u svetu jeste politička moć. Politika je bila i ostala društveni fenomen koji ima za cilj povećanje moći pojedinca ili grupe koristeći se idejom, rečima i poverenjem društva.
Politika su procesi i način na koji se donose odluke unutar jedne grupe ljudi. Iako se obično politika odnosi na vlade, političko ponašanje se opaža u bilo kojoj grupi ili instituciji koju sačinjavaju ljudska bića. Veber daje sledeću definiciju politike: „Vođenje ili uticaj na vođenje neke političke organizacije, a u našem slučaju države. Politika će, dakle, za nas da znači težnju ka učestovanju u moći ili uticaju na raspodelu moći bilo između države, bilo između grupa ljudi u državi u kojoj žive.“[1]
Politika kao društvena pojava sastoji se iz tri elementa. Prvi je politička ideologija, koja je sastavni deo odgovarajuće klasne ideologije i sastoji iz sistema ideja kako društvo i država treba da budu određeni. Drugi elementa čine političke organizacije koje su pobjekti politike. Najzad treći element je politička delatnost organizacije i pojedinaca ili neorganizovanih masa.[2]
Političke nauke proučavaju političko ponašanje i proučava način na kojima se moć stvara i primenjiva unutar grupe i kako se nečija volja prenosi na ostale članove neke grupe.[3] Politika pretpostavlja početnu raznovrsnost određenog stava, pa je pomirenje razlika među uključenim stranama takođe jedan od njenih ciljeva. To se postiže predlaganjem rešenja koje se smatra racionalnim i ispravnim. Druge članove zajednice potrebno je pridobiti za tu opciju, što se postiže raspravom i uveravanjem. Zatoje komunikacija najvažnija za politiku, a u sebi sadrži i borbu za vlašću.
Donešena odluka, iako teži zajedničkom dobru, može zadirati u suprotne interese nekih pripadnika određene grupacije, što otvara mogućnost da je oni ne slede. U tom slučaju upotreba fizičke sile može garantovati da će odluku poslušati i oni kojima ne odgovara. Takva upotreba sile je politička samo ako je većina pripadnika smatra opravdanom i svrhovitom za dobrobit grupe. Radikalna suprotnost nasilnom rešavanju jest dogovor pripadnika grupe, konsenzus. Nedostaci takvog načina su: dugotrajnost procedure, pogotovo u velikim zajednicama i primena sile nad onima koji ne prihvate konsenzus.
Tipični rezultati politike su društveni sukobi, ograničenost resursa, planiranje budućnosti, odnosi s drugim zajednicama.
[1] Weber M, Politik als Beruf, Politički spisi, poglavlje „Politika kao poziv“, Službeni glasnik, Beograd, 2006, str. 433.
[2] Avdagić M., Sociologija, FORKUP, Alda Univerzitet, Beograd, 2012, str 136.
[3] Jelić S., Jovanovnić T., Hrestomatija : elementi opšte sociologije i sociologije sela, Grafiprof, Beograd, 2013, str.