Roba ili usluga predstavljaju osnovu tržišta a predmet su razmene učesnika na tržištu. Poslovi prodaje ili razmene stvari stari su koliko i savremeno civilizovano društvo. Od procesa robne razmene preko uspostavljanja novčanog sistema oduvek je postojala potreba za razmenom tj. kupovinom ili prodajom. Razvojem tržišniih sistema dolazi do poslovne prakse koja je zasnovana na ugovorima. Ugovor o prodaji je jedan od najstarijiih i najznačajnijih oblika ugovora jer se ovim putem vrši razmena stvari po određenoj ceni u novcu.
Ugovorom o prodaji se jedan ugovarač obavezuje da će drugom ugovaraču predati pravno vlasništva ili raspolaganja određenom stvari po dogovorenoj ceni. U ugovoru su iskazani predmet prodaje i cena istog i dodatne klauzule ako za njima postoji potreba. Ugovor mora da sadrži vreme i način isporuke stvari, količinu, način plaćanja i opšte odredbe koje se odnose na posledice ne ispunjavanja ugovornih obaveza. Kao pravna podrška ugovoru o prodaji u našoj državi stoji Zakon o obligacionim odnosima ali i opšta trgovinska praksa i etičnost poslovanja.
Ugovarači u ugovoru o prodaji su prodavac i kupac. Svaki od ugovarača ima svoje obaveze koje su iskazane ugovorom i pravno definisane Zakonom o obligacionim odnosima.
Prodavac je zaključivanjem ugovora u obavezi da ispoštuje obaveze koje proističu iz Zakona tj zakonskih propisa kao i obaveze koje proističu iz samog ugovora, kao što je isporuka robe u ugovorenoj količini i vremenu, ispravnost i kvalitet robe, prijem kupovne cene itd.
Prodavac pored ugovrnih obaveza mora da ispošruje i Zakonske obaveze koje su određene od strane države u kojoj posluje, a u slučaju da se vrši međunarodna prodaja potrebno je ispoštovati pravilnike i zakonske obaveze države u koju se izvozi kao i ostala odobrenja i dozvole koje su vezane za izvoz robe.
Ugovorom o prodaji smatra se ugovor u kojem se ugovarač obavezuje da drugom ugovaraču daje za pravo raspolaganje nad određenom robom, uslugom, pravom ili menja vlasnika sa tim da je ugovarač u obavezi da prvom ugovaraču plati određeni iznos sredstava za to pravo. Zakon o obligacionim odnosima definiše: „Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cenu u novcu i preuzme stvar.“[1] Iz okvira prava ugovor o prodaji predstavlja prenost prava vlasništva.
Ugovor o prodaji često ima dodatne formulacije koje omogućavaju jednom ugovaraču da ostvari prodaju drugom ugovaraču bez promene vlasništva nad određenom stvari. Primer takvog ugovora je izdavanje nepokretnosti de ugovarač ne prenosti pravo vlasništva ali daje pravo korišćenja nepokretnosti u ugovorenom periodu po određenoj ceni. Ugovorna cena u prodajnim ugovorima ne mora biti samo novčana već može biti u obliku druge imovinske vrednsoti npr. druga stvar, sem ako u ugovoru nije tako naznačeno.[2]
Lica koja zaključuju ugovor o prodaji su prodavac i kupac. Prodavac je osoba tj. ugovarač koji se ugovorom obavezuje na prenos prava korišćenja ili vlasništva nad određenom stvari dok je kupac ugovarač koji se obavezuje da ipslati određenu naknadu za to pravo.
[1] Закон о облигационим односима, ("Сл. лист СФРЈ", бр. 29/78, 39/85, 45/89 - одлука УСЈ и 57/89, "Сл. лист СРЈ", бр. 31/93 и "Сл. лист СЦГ", бр. 1/2003 - Уставна повеља), члан 454.
[2] види: Радишић Ј., Овлигационо право, Номес, Београд, 2004. стр. 52.