Sa nastankom i razvojem prvih civilizovanih drustava Srednjeg istoka u III milenijumu pne. Javljaju se prve istorijske pravne skole i pravci .Najstariji je onaj , najprimitivnije shvatanje prava koje polazi od stanovista da sve pojave u prirodi i drustvu se objasnjavaju postojanjem natprirodnih sila odnosno bogova. Tako je nastala PRVOBITNA TEOKRATSKA SKOLA PRAVA koja se u mnogome razlikuje od istomenog srednjevekovnog pravca.Kroz pravne norme se izrazava bozija volja sto primorava ljude da se ponasaju u skladu sa bozijim odredbama i zapovestima.i sama ikonografija je pratila ove stavove Hamurabi je svoj zakonik primio od boga sunca Samasa a likurg od boga svetlosti Apolona.
Sa protokom vremena kada se grcka aristokratija pocela emancipovati od primitivne misli , da bas sve nedolazi od boga, grcki filozofi su pokusali dati objasnjenje o sustini i porklu drustvenih pojava.Pa tako Sokrat, Platon, Aristotel bivaju sigurni da su zakoni delo ljudi a ne bogova i sve vise ih interesuje vecita dilemma da li je svako pravo pravda? Da bi bilo dobro mora bit ii pravedno- zakljucuje Platon. Aristotel umesto bozanskog porekla uvodi pojam PRIRODNO i ovo je bio pocetak shvatanja prava koje ce se prenositi iz epohe u epohu i biti prisutno i danas.
Sa stvaranjem rimske drzave dostignut je najveci nivo prava u robovlasnickom drustvenom uredjenju.Rimska jurispodencija prewdstavlja kolevku prava uopste oni prvi prave razliku izmedju GRADJANSKOG PRAVA ( IUS CIVILE) i opstenarodnog odnosno JAVNOG PRAVA ( IUS GENTIUM ).Oni od Grka preuzimaju pojam prirodnog prava it u dolazi do prvih podela u tumacenju prava.Jer prema jus naturale svi ljudi su jednaki , pa su tako i robovi jednaki i u tom smislu se polozaj robova u carstvu suporostavljao prirodnom pravu. Sa druge strane njihov polozaj je bio uredjen drustvenom statigrafijom , po kojoj su visi drustveni slojevi imali pravnu zastitu a nizi ne.Tako se dogodilo da se jus gentium odnosi na sve stanovnike rimske drzave a jus civile na gradjane Rima(Populus Romanus).
Najistaknutije skole prava tog vremena bili su prokulijanci i sibinovci po najboljim ucenicima tih skola.Osnovna razlika izmedju ove dve skole sastojala se u principijelnom odnosu u resavanjima pojedinih slucajeva odnosno da li pravilo moze imati izuzetke, odnosno da nema protivpravne radnje ukoliko ona nije predvidjena zakonom id a svaka kazna mora biti predvidjena zakonom.
Za vreme cara Hadrijana veliki reformator je bio Salvije Julijan. Za vreme Antonina istice se pravnik Gajus koji je napisao prvi udzbenik prava-Institucije.
Glosatori odnosno tumaci Justinijanovog Corpus juris civilisa nastali su u Bolonji u XI veku . Predstavnici ove skole su pokusali da pojedine odredbe Corpusa primene i prilagode drustveno-ekonomskim odnosima razvijenog feudalizma.Njihov rad nije bio sitematican i celovit , nisu se upustali u dublju analizu pravnih odredbi civilisa nego su slucajeve resavali pojedinacno – Od slucaja do slucaja- Za 200 godina rada uveli su prilican pravni nered , sakupivsi veliki broj odredbi glosa , tako da se javila potreba za njihovom sistematizacijom i kodifikacijom.
Od sredine XIII veka protivurecne glose poceli su uklanjati i sistematizovati postglosatori ( komentatori) . Oni su ispitivali i uporedjivali brojna tumacenja pravnih normi pokusavajuci da izdvoje one koje ce biti opsteprihvacene i u skladu sa postojecim odnosima razvijenog feudalizma.Njihov rad je bio od velikog znacaja za recepciju rimskog prava u Evropi.I njihov rad je nazvan mos decendi italicus ( italski nacin ucenja).
U XVII veku se pojavi nov pokret- prosvetiteljstvo koji je omogucio primat prirodnog prava ( jus naturale) .Pokret je doveo do spajnja dogmatskih autoriteta sa racionalnim , odnosno crkveno teoloske forme srednjeg veka bivaju zamenjene novovekovnim sekularnim shvatanjima stvarnosti.Prosvetiteljstvo predstavlja civilizaciski iskorak da se covek oslobodi okova apsolutizma i crkvenog tradicionalizma.
Sredisnji pojmovi prosvetitelja bili su razum i priroda .Naime smatralo se da je priroda harmonicno uredjen proctor koji ukljucuje i coveka i koji se u krajnjoj instance poistovecuje sa razumom.i po ovom nacelu pravo razuma mora vaziti na svim prostorima i u svim vremenima i za sve ljude jednako i nepromenjivo.
U svom najpoznatijem delu O prirodi i ljudskom pravu Pufendorf iznosi tezu da je covek kao pravni subject upucen ne samo na svoje samoodrzanje nego i na drustvenu saradnju usled cega svaka individual mora podrzavati zajednicu i sluziti celini u granicama svojih mogucnosti.