Ideja ujedinjene Evrope jako je stara i potiče iz perioda Rimskog carstva. Posle njegovog raspada, bilo je više pokušaja ujedinjenja Evrope na principima nacionalne države (Franačka država, Sveto rimsko carstvo, Poljsko-litvanski komonvelt, Prvo francusko carstvo i Nacistička Nemačka). Međutim, svi ti pokušaji su propali, zato što su bili zasnivani na prinudnom ujedinjenju država, a ne na njihovoj međusobnoj saradnji.
Po završetku Prvog svetskog rata, rešene da ne dozvole da se užasi rata ikada ponove, mnoge zemlje počinju da razmišljaju o politički ujedinjenoj Evropi. Austrijski grof Ričard Koudenhove-Kalergi je 1923. godine osnovao Panevropski pokret i 1926. godine je na prvom Panevropskom kongresu okupio brojne političke ličnosti.
Francuski premijer Aristid Brijan je na sednici Društva naroda 1929. godine predložio formiranje federacije evropskih država u cilju ekonomskog napredka i političko socijalne saradnje. Brijanov predlog je dobro prihvaćen od strane brojnih političara i ekonomista, tako da mu je Društvo naroda dalo zadatak da napiše memorandum sa konkretnim projektom. On je 1930. godine predstavio dokument „Memorandum o organizaciji sistema Evropske federalne unije“, ali je tada početak Velike ekonomske krize gurnuo u stranu ideju o ujedinjenoj Evropi. Brijanov sunarodnik, političar Eduar Erio je 1931. godine objavio knjigu „Sjedinjene Evropske Države“, kako bi pažnju javnosti ponovo usmerio na ideju evropskog ujedinjenja. Međutim, njen dalji razvoj potpuno je prekinut usponom fašizma u Nemačkoj koji je doveo do početka Drugog svetskog rata.
Po završetku Drugog svetskog rata, stvaranje nadnacionalne organizacije bilo je potrebno iz političkih i ekonomskih razloga, pa se sve češće moglo čuti mišljenje da je njeno stvaranje jedini način da se spreče dalji ratovi između evropskih naroda. Privreda „starog kontinenta“ je u ratu pretrpela velike gubitke, proizvodnja je gotovo stala i životni standard ljudi je znatno opao. Veliki broj političara je verovao da se privreda može obnoviti samo stvaranjem zajedničkog tržišta, koje bi podstaklo veću konkurenciju, usled čega bi došlo do porasta produktivnosti rada i životnog standarda.
Britanski premijer Vinston Čerčil je 19. septembra 1946. godine na Univerzitetu u Cirihu održao govor koji po mnogima predstavlja prvi posleratni korak napravljen ka evropskoj integraciji. Zahvaljujući Čerčilovom govoru,1948. godine u Hagu je održana konferencija na kojoj su prisustvovali brojni političari i predstavnici vlada, ali i predstavnici raznih građanskih udruženja. Cilj konferencije bilo je osnivanje Saveta Evrope i na njenom kraju, donet je Statut Saveta Evrope. Statut je 5. maja 1946. godine u Londonu potpisan od strane 10 evropskih zemalja – Belgije, Danske, Francuske, Irske, Italije, Luksemburga, Holandije, Norveške, Švedske i Ujedinjenog Kraljevstva. Ovim događajem, koji je poznatiji kao Londonski sporazum, osnovan je Savet Evrope. Iako je u samom početku Savet pokušao da utiče na produbljivanje političke saradnje između zemalja članica, njegova osnovna funkcija svodila se na jačanje demokratije i poštovanja ljudskih prava u njima.
Kao početak nadnacionalnog organizovanja u Evropi smatra se 9. maj 1950. godine. Tog dana je Robert Šuman, francuski ministar spoljnih poslova, na osnovu ideje Žana Monea, na konferenciji za žtampu predstavio predlog, upućen pre svega nemačkoj vladi, za stvaranje nadnacionalne organizacije koja bi se starala o proizvodnji uglja i čelika. Osnovna ideja Šumanove deklaracije, kako se naziva dokument u kojem je sadržan ovaj predlog, je objedinjavanje uprave nad resursima koji su u prvoj polovini XX veka bili glavni adut zaraćenih strana u dva svetska rata. Šumanova deklaracija je u trenutku objavljivanja mnoge iznenadila, budući da je do rata sa Nemačkom prošlo tek pet godina.
Predlozi sadržani u Deklaraciji naišli su na odobravanje tadašnjeg nemačkog kancelara Konrada Adenauera koji je smatrao ovaj vid integracije dobrim načinom da Nemačka izgradi odnose sa zapadnoevropskim državama na novim osnovama, kao i da ponovo uspostavi pun suverenitet.
Šest evropskih država – Francuska, Italija, Nemačka, Holandija, Belgija i Luksemburg, zaključile su 1951. godine u Parizu Ugovor o Osniivanju Evropske zajednice za ugalj i čelik, koji je stupio na snagu 1952. godine, sa rokom važenja od 50. godina.
Evropska unija kao specifičan oblik organizovanja država nije mogla nastati „odjednom niti po nekom jedinstvenom planu“. Evropske države sa svim svojim specifičnostima i razlikama mogle su prihvatiti ideju „ujedinjene Evrope“ samo pod uslovom međusobnog poštovanja i uvažavanja kulturnog i političkog identiteta, a to je podrazumevalo „ujedinjenost u različitosti“ umesto težnje ka potpunoj unifikaciji i negiranju pomenutih razlika.
Evropske države su se najpre povezivale ekonomski odnosno funkcionalno. Integracija se prvo ostvarivala tamo gde je to bilo moguće i prihvatljivo za sve (ekonomska integracija), zatim se postupno razvijala međusobna saradnja država u oblasti spoljne politike i pravosuđa i unutrašnjih poslova, pri tom nikada ne gubeći iz vida viziju Evrope – ono u šta je ona pretendovala i pretenduje da se razvije.Dakle, tajna leži u postupnosti i funkcionalnosti kao temeljima integrisanja evropskih država, a još važnije u međusobnom poštovanju i prihvatanju kulturnih, nacionalnih i verskih razlika unutar evropskih država ali ne kao nečega o čemu treba pregovarati, već naprotiv u njihovom shvatanju kao bogatstvu svih evropskih naroda i neprocenjive riznice evropske kulturne baštine. Spremnost država članica EU da prihvate i pomognu do sada najveće proširenje Unije, a time i države iz Centralne i Istočne Evrope govori u prilog principima integracije evropskih država i poštovanju osnovnih načela EU.
Predviđajući postupnost u preuzimanju obaveza od strane novih država članica EU je iskazala spremnost da olakša i pomogne svoje evropske susede na putu ka integraciji u strukture EU ali je, takođe, ukazala na nužnost usvajanja modernih evropskih standarda od strane novih država članica i njihovu ugradnju u sve sfere društvenog i političkog sistema, kako bi EU nesmetano funkcionisala i nakon proširenja. Na ovaj način bi se omogućilo da demokratske vrednosti koje države članice neguju i dele godinama postanu sastavni deo političkog i kulturnog života novih članica i da se na taj način obezbedi širenje i razvoj evropske demokratske tradicije.
Poslednja promena tj. izlazak Velike Britanije iz EU, mada za taj proces potrebno nekoliko godina, prema mišljenju mnogih analitičara mogla bi da ugrozi Evbropsku Uniju kakvu danas poznajemo.