Video predstavlja integraciju zvuka i slike koji u vremenskom periodu daju video. Digitalni video ili digitalni film je osmišljen 1994. godine kada su se Sony, Panasonic, i preko 50 drugih kompanija složile oko DV formata.
Digitalni video nalazi se u profesionalnoj i amaterskoj produkciji, obuhvata snimanje, arhiviranje, prenos i reprodukciju. Kod analognog zapisa, svako umnožavanje i pravljenje nove generacije snimka nepovratno dovodi do narušavanja kvaliteta u odnosu na prethodni, ili originalni snimak. Digitalni zapis, predstavljen nizom binarnih brojeva, kada se umnožava ne gubi na kvalitetu, što je njegova prednost.
Digitalna televizija koja će nesumljivo, pored Interneta, DVD i BluRay diskova, dovesti do maksimalne iskorišćenosti digitalnog videa deli se na SD (engl. standard definition) i HD (engl.high definition). Digitalna televizija standardne definicije ima odnos strana 4:3 i 16:9, dok digitalna televizija visoke definicije koristi isključivo odnos 16:9.
Pored televizije, duži niz godina, filmska industrija Holivuda koristi mogućnosti digitalne produkcije i postprodukcije. Nekada, zbog izuzetno čiste slike, producenti dodaju zrnastu strukturu slici, kako bi više podsećala na filmsku.
Boje i kontrasti koje klasična filmska kamera može da zabeleži, još uvek su nenadmašni u odnosu na digitalni video. Ipak, cena digitalne produkcije opravdava nešto lošiji kvalitet i omogućava znatno manjim budžetima od holivudskih kvalitetno snimanje i obradu.
Jedan od najvećih preokreta tiče se prelaska s linearnih na nelinearne sisteme montaže (engl. non-‐linear editing). Glavna prednost ovakvih sistema je trenutni pristup sadržaju, mogućnost za laku izmenu redosleda, umetanje , ili isecanje delova snimka.
Digitalni video je definitivno jedna od najzanimljivijih, ali i jedna od najzanemarivanijih kategorija primene računara sagledavajući mogućnosti i opštu primenu digitalnog filma u svakodnevnom životu.
Slika koju posmatrač vidi na ekranu sastoji se od velikog broj točkica raznih boja koje nazivamo pikseli (engl. pixel je skraćenica za picture element, odnosno element slike). Pomnožimo li horizontalnu i vertikalnu veličinu, dobijamo točan broj piksela. Na ekranu obično gledamo sliku jednake veličine npr. 1.024x768. Veličina može varirati od videozapisa do videozapisa - što je veća, to je i slika bolja, oštrija, s više detalja. Ti parametri slike zavise i od mnogim drugih faktora.
Video je jednostavno niz slika koje se prikazuju u određenom vremenskom razdoblju. Hollywoodske kamere snimaju 24 (preciznije 23,976) slike u sekundi (ili engl. FPS, frames per second), što znači da tokom gledanja filma mi vidimo upravo 24 slike koje se prikazuju u točno određenim vremenskim odsečcima - svaka slika je prikazana oko 41,7 milisekundi. Kod nas je standard PAL koji definisan 25 slika u sekundi.
Pri tradicionalnom, analognom snimanju, elektronski delovi kamere pretvaraju informacije koje pristižu od objektiva u video-signal. Točkići koji se nazivaju glave, okreću se i zapisuju signal na traku koja prolazi preko njih. Kada traku pustite u video-rikorderu, njegove glave čitaju signal s trake i šalju ga kroz kabl do TV-a, te se može uživati u prizoru.
I digitalna kamera ima objektiv, glave i traku. Kamera sa DV (digital video) standardom razlikuje se po tome što njene glave na traku zapisuju podatke, a ne analogni video-signal.
Najbitnije je shvatiti da je digitalni video-proces pretvaranja video-signala koji stiže od objektiva u podatke. Ovo je suštinu digitalnog videa.