Dobar dizajn ĉini jedinstvo funkcionalnosti, ekonomiĉnosti i svrhovitosti u određenim životnim uvjetima. „Dobar dizajn neka je vrsta renesansnog stava koji kombinira tehnologiju, spoznajnu znanost, ljudske potrebe: ljepotu kako bi se stvorilo ono što svijet nije znao da nedostaje” (Paola Antonelli, kustosica njujorškog Muzeja moderne umjetnosti). MoMA – Muzej moderne umjetnosti u New Yorku osnovan je 1929., a 1932. otvara odjel dizajna, ĉime dizajn dobiva status integralnog dijela povijesti umjetnosti 20. stoljeća. Norbert Bolz je tvrdio da „tko god ţeli odgovoriti na Kantovo pitanje što je čovjek, morat će proučavati dizajn”. Dizajn je „pravo na radost” spajajući utilitarno i ludiĉko, tehniĉku korektnost i hedonizam stvaranja. Raĉunajući na materijalnost osjetila, u svijetu u kojemu smo stanovnici polisa koliko i supermarketa (svakoga dana prosjeĉni stanovnik zapadnoga grada vidi, asimilira i prepoznaje oko 16 000 logotipa), suvremeni dizajn pokušava odgovoriti na zahtjeve formalnih noviteta što dolaze od publike koja se neprestano dosađuje u društvu spektakla, užitka potrošnje i komunikacije. „Predmeti nisu više roba; oni nisu posve ĉak ni znakovi kojima bi odgonetali i usvajali smisao i poruku, to su testovi, oni ispituju nas i mi smo im prisiljeni odgovoriti, a odgovor je ukljuĉen u pitanje. Tako sliĉno funkcioniraju sve poruke u medijima: ni informacija ni komunikacija, već referendum, stalni test, kružni odgovor, provjera koda” (Jean Baudrillard).
Dizajn se bavi oblikovanjem upotrebnih predmeta. Nastaje pojavom industrijske revolucije, nakon koje se serijski, u velikim količinama i automatizirano proizvodi roba za nepoznatog potrošača. Tako se dizajnom nastoji unaprijed predvidjeti ukus i sviđanje pojedinih profila kupaca i umjetno se stvara moda putem reklama i marketinga kako bi vjerojatnost za zadovoljavanje ciljane skupine bila što veća. Suprotno od zanatske proizvodnje, gdje obrtnik proizvodeći predmet, može ukljuĉiti modifikacije koje čine unikat i tako zadovoljiti ţelje pojedinog naruĉitelja, masovna proizvodnja teži iskljuĉivanju individualnosti i pojedinaca i proizvoda koji su im namijenjeni. Modom se stvaraju zajedniĉki ukusi koji pojednostavnjuju proizvodnju. Zato je zadatak dobrog dizajna stvoriti oblik upotrebnog predmeta koji će sadrţavati odmak od uobiĉajenih stereotipa – ali ne prevelik odmak koji publika ne bi shvatila i kupila (kao što je sluĉaj u umjetnosti gdje „sviđanje” nema veze s kvalitetom); potrebno je zatim da dizajn ne oteţava uporabnost predmeta (ako previše ukrasa na žlici ometa njezino držanje hrane i unošenje u usta, onda ta žlica ne valja). Napokon, dizajn mora omogućavati i ekonomski što isplativiju proizvodnju – ako se rabe prekvalitetni materijali, proizvodnja predmeta je skuplja nego zarada na njemu.